Kupiti cigle kijev

Kupiti cigle kijev

Looking for "kupiti cigle kijev"?


Watch video => kupiti cigle kijev

What can you find on YouTube:



Articles => kupiti cigle kijev

What articles can you find on Google about kupiti cigle kijev:

Mr.sci Dragan Hazler Basel, započeto 10. veljače 2002.

Kratki povijesni pregled Slunjskog kraja, stanovništvo, obrtnici i službenici, običaji… Rječnik slunjanizama i najučestalijih tuđica u Hrvatskome jeziku grada Slunja…

Smještaj i povijest. Slunjski kraj ili Slunjsko okružje, odnosno prostor bivšeg Slunjskog kotara i u njemu grad Slunj leži u središnjoj Hrvatskoj spuštajući se blago od Plitvičkih jezera porječjima Korane, Slunjčice, Gline i Mrežnice prema Pokuplju. Čitav prostor bivšeg kotara Slunj (ukinut 1954. i nastavlja živjeti kao općina Slunj) zauzima promjenljivo 806 km/2. Novom administrativnom podjelom 1991. gradu Slunju pripada 404 km/2 s 10.094 stanovnika prema popisu iz 1991. Preostala 402 km/2 podijeljena su na dvije općine u približno jednakim dijelovima: Cetingrad i Rakovica. Slunjsko okružje je naseljeno od davnine. Već u rimsko doba na prostoru današnjeg grada Slunja nalazio se grad Quadrata, kroz koju je prolazila cesta, čijih tragova ima još sačuvanih, a neki dijelovi i sada služe svojoj svrsi. Na tom prostoru nađeno je rimskog novca, ulomaka opeka i kameni pokrov dječjeg sarkofaga. Postoji i jedno davno zapušteno, a neistraženo groblje na tlu grada Slunja, u Hrvatskom Blagaju, za koje se ne zna je li iz rimskog ili ranog hrvatskog doba. Austrijski akademik – arheolog Karl Patsch istražujući Liku došao je do Drežnika u bivšem Slunjskom kotaru, gdje je u Barićevim pećinama našao tragove starije ljudske postojbine. Šišić navodi da je na prostoru Slunjskog okružja rimski vojskovođa Germanik, napadao japudski grad Splaunum ili Splonum, a Kukuljević spominje tu grad Stlupi ili Avendo, koji bi mogli biti kao i Quadrata preteče današnjem gradu Slunju. Prije Hrvata i s njima ovdje su živjeli ilirski Japudi ili Japodi i drugi narodi, koje je bujica povijesti donosila pa su se zadržavali ili ih je nestalo, ostavivši tu svoje tragove ili sebe: Kelti, Goti, Huni i Avari pa Hrvati, kasnije Franci, Mađari, Mongoli, Turci, Tatari, Vlasi i Srbi, Francuzi, Nijemci i Talijani, a trajno i neprekidno tu žive samo Hrvati, a trajno su ostali i neki došljaci navijviše pravoslavni Vlasi, koje je Srpska pravoslavna crkva pretvorila u Srbe.

Naziv Slunj povijesno i suvremeno ima barem šest značenja: 1. tvrđava Slunj ili Slovinj Grad odnosno Slovin Grad, Frankopanski grad, u starijim topografskim kartama, zapisima, otiscima i vojno-graničnoj dokumentaciji stoji Slouin, Sluin, Sluni, Slvn, Zlon, Zlun, Zun i Szluin, a narod ga naziva Stari grad ili gradina – leži na strmim liticama desne obale rijeke Slunjčice ili Slovinčice; 2. staro naselje ili varoš Slovinj odnosno Slunj – prostire se zajedno s crkvom Svetog Trojstva i istoimenim samostanom na uzvisini lijeve obale Slunjčice; 3. Suhi Slunj, udaljen od prethodnih dvaju oko 6 km zapadno u šumi i svjedoči se sa svojim kamenim ostatcima; 4. dekanat, župa, kotar i općina Slunj, 5. od 1991. nadalje grad Slunj – aglomerat od oko 40 naselja, od kojih su najveća: Blagaj, Cvitović, Furjan, Glina, Kremen, Kurjavac, Lađevac, Lumbardenik, Nikšić, Novo Selo, Pavlovac, Podmelnica, Popovac, Primišlje, Rastoke, mjesto Slunj, Slušnica, Taborište, Točak, Veljun i Vuković… i 6. Poligon HV “Eugen Kvaternik” Slunj.

Stara hrvatska plemena. Hrvatska povijest Slunjskog okružja i grada Slunja vezana je na narod iz starih hrvatskih plemena, koja su se tu naselila već u 7. stoljeću i iz njih potekle hrvatske velikaše, koji su tu od starine obitavali ili su tijekom povijesti pridošli: Babonići/Blagaji, Budački, Cvitovići/Cvetovići, Fabianići, Herendići, Izačići, Klokočani, Koransko pleme, Krčki/Frankopani, Kurjakovići, Ladihovići ili Ladkovići/Lackovići, Lenkovići, Mikšići/Nikšići, Nelipići, Nemanići, Praprutovići, Sankovići, Smrčkovići, Stojmerići, Šubići/Zrinski i Talovci. O nekima od njih još i danas svjedoče toponimi Blagaj, Cvitović, Kurjavac, Lađevac, Nikšić, Vuković te nešto udaljeniji Budački, Izačić i Klokoč. Najpoznatiji među velikašima vezanima najuže uz Slunj su: Blagajski, Mikšići, Nelipići, Frankopani – loza Slunjska, Praprutovići i Zrinski.

Župe i utemeljenje Slunja. Na prostoru Slunjskog kraja ili Slunjskog okružja, kako ga stručno naziva Dragutin Hirc su stare hrvatske župe Drežnik i Modruš. Tu se u starini dodiruje i poklapa jedna s drugom Panonska i Primorska Hrvatska, a od vremena narodnih vladara do sada Slunjsko okružje sačinjava dio središnje Hrvatske, u kojoj su se odvijali brojni sudbonosni događaji za hrvatski narod: 1070. godine Zvonimir kao ban Slovinja (Slavonije) osniva Slovinj Grad s crkvom i samostanom Svetog Trojstva, o čemu pišu Breier i Maretić, a Šišić potvrđuje postojenje Slunja oko 1070. U susjednoj Petrovoj gori 1097. odigrala se je poznata bitka između Hrvata i Mađara sudbonosna za Hrvatsko-Ugarsku uniju od 1102-1918. godine. Od 1185. do 1578. Slunjski okružje i Slunj u njemu je u vlasništvu knezova Krčkih, kasnije prozvanih Frankopana – loze Slunjske i Cetinske. Cetinski sabor, kojem je domaćin Juraj Frankopan Slunjski održan 1. do 3. siječnja 1527. godine potvrdio je pripadnost Hrvatske europskoj civilizaciji. Frankopanski i vojno-granični Slunj je u obrani Hrvatske i Europe od Turaka i balkanskih pljačkaša odigrao prvorazrednu ulogu. Godine 1584. kod Slunja hrvatska vojska s banom Tomom Erdödyem pobijedila je veliku vojsku turskog Ferhad-paše, što Turci smatraju najvećim svojim porazom otkad je Bosna osmanlijska i ujedno prekretnicom osvajačkih uspjeha. To je prvorazredni povijesni događaj za hrvatsku i europsku historiografsku valorizaciju. Slunj je središte IV. regimente – pukovnije Hrvatske vojne granice (Kroatische Militär-Grenze), kojoj je generalno zapovjedništvo u Karlovcu od 1579. do njenog ukinuća 1882. godine Manifestom cara i kralja Franje Josipa.

Slunj u Iliriji. Od 1809-1812. Slunj je pod francuskom upravom, napose pod brigom maršala Marmonta. On je doveo u Slunj trojicu stručnjaka iz Švicarske. To su: Mihovil Barilli, Nikolaus Hasler i Ludovik Samson. Oni su izgradili žitni magazim, mlinice u Rastokama, cestu prema Bosni, sadili drvorede uz ceste, jelvik i voćne plantaže, sudjelovali u gradnji Slunja, u vlasti i u svećenstvu.

Građevine iz 19. i početka 20. stoljeća. Most na Slunjčici gradi se 1825.godine, zgradu općine podiže 1852. zajednički njeni bilježnik Josip Hasler i Franjo Kovačević, poznati po gradnji zgrade Građanske škole (1876) i udjelu u gradnji kotarske zgrade 1878. i drugih slunjskih građevina onog vremena. Vodovod gradi 1876. općinski načelnik Mile Matić i Franjo Kovačević… Prvu banku u Slunju osniva Pavle Radić 1919, a hidrocentralu 1927. gradi općinski načelnik Josip Neralić po ideji Slunjanina prof. Mile Cindrića i projektanta ing. Gabriela Kompanca. Umetak: Tragična je bila sudbina graditelja slunjske hidroelektrane, samo zato jer je bio bjegunac radi boljševičke Listopadske revolucije 1917. P R I J E P I S: VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA Br. 1112/45 Zagreb, 10. studeni 1945. KOTARSKOM NARODNOM SUDU ZAGREB Presudom ovog suda broj 1112/45 od 31.7.45 presudjen je KOMPANEC GABRIJEL, sin Gordeja i Marije, rodjen 25.3.1890 g. u Kijevu, Ukrajina, zavičajan u Zagrebu Horvatovac, elektrotehnički obrtnik, oženjen, otac jednog djeteta, vjere pravoslavne, Ukrajinac, na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak polit. i gradj. prava i konfiskaciju njegove imovine uz ograničenje čl. 6 Zak. o konfiskaciji. Ova presuda je izvršena. Tokom istrage ustanovljeno je, da posjeduje električno poduzeće, Jurišićeva 23. Kazna je izvršena 3.11.1945. SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! Završetak umetka i slijedi nastavak: Novi vodovodni rezervoar s filterom pored starog rezervoara na Šuplišću gradi 1935. Općinsko poglavarstvo Slunja, uz istaknute zasluge bilježnika Josipa Turkalja.

Stanovništvo. Nacionalna struktura Slunjskog kraja je povijesno varirala. Do turskih osvajanja tu su živjeli samo Hrvati. Od vremena brojidbe stanovništva znade se da u Slunjskom kraju žive većinski Hrvati i nacionalne manjine: Vlasi, Srbi i malobrojni Austrijanci. Na prostoru Slunjskog okružja – kotara Slunja, živjelo je 1931. 48.000 stanovnika, od kojih gradu Slunju pripada oko 25.000 i po nacionalnosti su blizu 75 posto Hrvati katolici, a oko 25 posto srpska nacionalna manjina i ostali. Takav odnos utvrđen je i službenom brojidbom od 1991. uz zabrinjavajući pad ukupnog broja stanovništva na svega 10.094. Prema popisu stanovništva 2001. na prostoru grada Slunja živi 6.096 stanovnika, od kojih su 5.305 (89,03 %) Hrvati i 614 (10,03 %) nacionalne manjine, među kojima je najbrojnija srpska nacionalna manjina: 575 (9,43%). Broj stanovništva grada Slunja, napose Hrvata je jako opao kroz teror srbske četničke i komunističke agresije u Drugom svjetskom ratu i poraću te ubijanjem i progonom od 1991-1995. U spomenutim ratovima stradavalo je i srbsko stanovništvo Slunjskog okružja, ali manje od Hrvata. Broj pripadnika srpske nacionalne smanjen je napose kroz privilegiranu selidbu u Vojvodinu na posjede prognanih Nijemaca, Mađara i Hrvata, kroz preseljenja u veće gradove i kroz iseljavanje Hrvata i Srba radi gradnje Vojnog

Source: http://www.hazud.ch/2011/04/kratki-povijesni-pregled-slunjskog-kraja-stanovnistvo-rjecnik-slunjanizama/




SVETI NIKOLAJ MIRLIKIJSKI CUDOTVORAC

1. O TOME, KAKO JE SVETI NIKOLAJ CUDOTVORAC USAO U MOJ ZIVOT

Ranije nisam znala sta je to ikona. Nisam shvatala, sve dok se u nasem gradu nije pojavila ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca. Mnogi se toga secaju, mnogi su dolazili na poklonjenje u Vaznesenjski hram, gde se ona nalazila tih dana. Mnogo je napisano o cudesima, isceljennjima i o tome sta su ljudi osecali prilikom doticanja te Svetinje…Secam se da sam stajala u dugom redu za celivanje ikone, i sto sam joj se vise priblizavala, sve je bivalo vece uzbudjenje, neko odusevljenje, ocekivanje necega, neki neodredjen strah – od predstojeceg susreta, kao da cu u tom trenutku ugledati samog Svetog Nikolaja Cudotvorca – na javi. Polako sam se priblizavala – uzbudjenje raste, citam molitvu sa razglednice na kojoj je ta ista ikona. Ona mi se cini neobicnom. Ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca se odjednom pojavila preda mnom – kao udar zvona – kao ostar i kratak zvuk koji je prostrujio citavim mojim telom. Sveti Nikolaj Cudotvorac je ovde. Ziv je. Moj dragi, odavno poznati, moj Sveti Nikolaj Cudotvorac. Sta se dalje desavalo? Ne mogu svega da se setim ,kako sam celivala njegov Lik, kako sam se molila. Ali evo sta je zadivljujuce. Od toga dana je u moj zivot i zivot moje porodice usao Sveti Nikolaj Cudotvorac i postao njen clan. Mnogo, mnogo puta mi je pomogao. U velikim i malim stvarima. Desavala su se i cudesa. Uselio se u nas dom i postao nas prijatelj. Ikona, koju imam od tada je bila obicna, ali ono sto me dosad zadivljuje  - samo kada pogledam na nju – na predivno lice – voljeno, rodjeno, osecam sam da je on – Sveti Nikolaj Cudotvorac – ovde sa mnom i da me slusa. Ali i to nije sve. Cak iako ne gledate ikonu, vec samo prosto pomislite o svetom Nikolaju Cudotvorcu, vec osecate njegovo prisustvo. Kroz njega sam shvatila sta je to Svetitelj, sta je molitva i sta je Vecni Zivot i Ljubav.

Kada se radujem, ja osecam da tu radost mogu da podelim sa Svetim Nikolajem Cudotvorcem, kada sam tuzna, znam da je pored mene i da saoseca sa mnom i da ce mi pomoci. Kada radim nesto lose…sramota me je da pogledam na ikonu, ali kazem: “Oce Nikolaje, ja sam – grozna, gresna, ali me ti nemoj ostaviti, pomoli se za mene, jer ja po svojoj nemoci ne mogu sa svojom molitvom da se probijem do Gospoda – pomozi mi!” I on mi uvek pomaze. I u nasem Krstovozdvizenjskom hramu ima ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca. Ona je takodje veoma neobicna, i njena pojava u hramu je takodje cudesna. Kada sam prvi put usla u hram prvo sam ugledala tu ikonu. I svaki put, gde god da stojim u hramu, bez obzira kolika je guzva, u odredjenom trenutku ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca mi se pokazivala, i oci su nam se sretale. Sveti Nikolaj Cudotvorac i ja – i on kao da me pita – kako si danas? Naravno, ja shvatam da je ikona samo stvar, da nije ziva, ali…ona je ipak ziva. Nekako drukcije ziva – ziva je, kada joj se obracas u molitvi. Sveti Nikolaj Cudotvorac je postao moj prijatelj, zastupnik, otac. Verujem da ce mi uvek pomagati u ovom zivotu i po smrti da me nece ostaviti sve dok mu se molim. On, Sveti Nikolaj Cudotvorac, mi je otkrio smisao ikone i mnogo toga drugog. On mi je pomogao da shvatim da se treba stideti greha, a zavoleti trpljenje. Preko njega sam spoznala sta je to pomoc Bozija, i da na molitvu postoji odgovor.  Svetitelju Oce Nikolaje moli Boga za nas!

2. SAVREMENA CUDAPomoc Svetitelja Nikolaja

Prica svestenik Aleksej Timofejev

Ovaj slucaj sam upamtio za ceo zivot. To je bilo prve godine moje sluzbe u hramu. Tada mi je pomagao moj dobri prijatelj Mihail. U leto su se seoske vlasti konacno iselile iz kuce, koja je vec zvanicno bila predata Crkvi, i koja je tokom niza godina sluzila kao veterinatrska klinika. Bivsi domacini su nam ostavili nered, posebno u onom delu kuce u kojem nisu ziveli. Trebalo je izvrsiti hitne opravke jer se priblizavala jesen. Uskoro smo uspeli da nadjemo radnike i da se dogovorimo sa njima. Trebalo je samo da nabavimo odredjenu sumu novca. U hram je dolazilo malo ljudi, ali smo uspeli i Miloscu Bozijom skoro skupili novac. Kada smo to saopstili glavnom nadzorniku radova, od njega smo culi sledece:”Ili nam platatite za polovinu sume vise, ili mi odlazimo na drugi objekat”. Meni i Mihailu nije predstojalo nista drugo nego da udjemo u nas hram, sa ostecenom obloznom zidnom armaturom, da podignemo ruke k Nebu i obratimo se pravom Nastojatelju: “Oce Svetitelju Nikolaje, ti sve vidis. Neka bude onako, kako je tebi ugodno”. Nista nismo ocekivali. Nije proslo ni pet minuta, na vrata ulazi covek – mi smo bili zadivljeni – i poklanja onoliko novaca koliko nam je nedostajalo.  “Raduj se Nikolaje, brzi pomocnice i preslavni Cudotvorce”. Na jesen smo vec ziveli u Crkvenom domu.

3. SPASAVANJE BEBE KOJA SE DAVILA

U Kijevu su ziveli muz i zena, i imali su sina jedinca – bebu. Ti blagocestivi ljudi su narocito postovali Svetitelja Nikolaja i Mucenike Borisa i Gleba. Jednom, posle praznika su se vracali iz Visegrada, gde su se nalazile Mosti Svetih Mucenika. Kada su plovili Dnjeprom, zena je drzeci bebu na rukama zadremala, i ispustila dete u vodu. Nemoguce je opisati tugu jadnih roditelja. U svojim jadikovkama oni su se sa zaloscu posebno obracali Svetitelju Nikolaju. Uskoro su promenili misljenje, i shvativsi da su ocito necim razgnevili Boga, odlucili da se usrdnom molitvom obrate Cudotvorcu, moleci za oprostaj i utehu u tuzi koja ih je snasla.

Sledeceg jutra je crkvenjak Sofijskog Sabora u Kijevu, dosavsi u hram, cuo deciji plac. Zajedno sa cuvarem je usao u hram. Pred Likom Svetitelja Nikolaja su ugledali bebu, koja je bila potpuno mokra, kao da je malocas izneta iz vode. Vest o pronadjenoj bebi je ubrzo dosla i do roditelja. Oni su tog trenutka otrcali u Crkvu i tu se zaista uverili da je dete njihov sin koji se utopio. Vratili su se kuci radosni, blagodareci Boga i Njegovog velikog Cudotvorca. Svetiteljevu ikonu, pred kojom je pronadjeno utopljeno dete do dan danas nazivaju “Mokri Nikola”.

4. SPASENJE PATRIJARHA

Jednom, za vreme grckog cara Lava i Patrijarha Atanasija, Svetitelj Nikolaj se javio nekom blagocestivom starcu po imenu Teofan i rekao mu da ne okleva da ode kod ikonopisca Ageja i zamoli ga da naslika tri ikone: Gospoda Isusa Hrista, Presvetu Bogorodicu i Svetitelja Nikolaja, episkopa Mirskog. Teofan je trebalo da ikone pokaze patrijarhu, kada ih ikonopisac naslika. Kada su ikone bile gotove i donesene u Teofanovu kucu, domacin je priredio trpezu i pozvao u svoju kucu patrijarha sa celim saborom. Ugledavsi Svete Likove, patrijarh je pohvalio ikonu Spasitelja i Majke Bozije, a o Svetiteljevoj ikoni je rekao, da njegov Lik nije trebalo staviti pored ove druge dve, jer on dolazi sa sela, i bio je sin prostih ljudi Teofana i None. S tugom poslusavsi patrijarha, Teofan je izneo Svetiteljevu ikonu iz sobe, postavio je na prvobitno mesto i zamolio jednog crkvenosluzitelja da za sve vreme trpeze, koja je bila organozovana u cast patrijarha, stoji pred ikonom i molitveno proslavlja Svetitelja. Za vreme jela je ponestalo vina. Bojeci se da ga ne vide, Teofan je pao na kolena pred Svetiteljevom ikonom i zamolio ga za pomoc. Posle, dosavsi na mesto gde su stajali prazni sudovi, zadivljen, ugledao ih je napunjene predivnim vinom. Sledeceg jutra neki velmoza je molio patrijarha da dodje kod njega, kako bi nad njegovom cerkom, koja je bila posednuta zlim dusima, procitao Sveto Jevandjelje. Kada su plovili otvorenim morem, pocela je strasna bura, brod se prevrnuo i svi putnici su se nasli u vodi, moleci za spasenje Boga, Prevsetu Bogorodicu i Svetog Nikolaja. Neocekivano se pojavio Sveti Nikolaj. Hodajuci po moru, kao po suvom, on se priblizio patrijarhu, uzeo ga za ruku sa recima: “Atanasije, da li je tebi potrebna pomoc od mene, sina prostih ljudi?” Izvukavsi sve iz vode i stavivsi ga na brod, Sveti je postao nevidljiv. Brod je brzo stigao u Konstantinopolj, a patrijarh izasavsi na obalu, je posao u Crkvu Svete Sofije i poslao po Teofana, trazeci da mu donese ikonu Svetog Nikolaja. Kada je ikona donesena, on je pao pred nju na kolena i sa suzama rekao: “Sagresih, oprosti Sveti Nikolaje meni gresnom”. Celivavsi casni Lik, patrijarh i svi na saboru su svecano odneli ikonu u Crkvu Svete Sofije. Sledeceg dana su polozeni temelji novog hrama u Konstantinopolju u cast Svetitelja Nikolaja. Kada je hram zavrsen, osvecen je na dan praznovanja Svetitelja. Tog dana je Sveti Nikolaj iscelio 40 bolesnih muskaraca i zena. Mnogi su tu posle toga dolazili: slepi, hromi, gubavi, i poklonivsi se Svetiteljevoj ikoni, odlazili zdravi – Slava Bogu i Njegovom Cudotvorcu.

5. SPAS…Nikolaj Cudotvorac

Januara 1996-e godine sam zbog necega uzela da pregledam stare papire i fotografije, koje sam cuvala u kutiji. Uzela sam u ruke svoju komsomolsku kartu. Nekako odmah sam pocela da se secam dogadjaja iz mladosti. Januara 1956-e godine su menjali te karte za nove, to je bilo na dan Hristovog Rodjenja. Tada sam zivela u Tulskoj oblasti i bilo mi je svega 14 godina.

Rejonski odbor komsomola se nalazio 17 km od naseg seoceta. Rano ujutru su nas, djake, dovezli autobusom u rejonski centar. Ja i moja drugarica smo prve dobile nove karte. Ja nisam zelela da cekam, da svima zamene karte, i predlozila sam Ljusi (tako se zvala moja drugarica) da odemo do moje rodjake, koja zivi 4km od gradica. Brzo smo dosli do nje. Ona nas je ugostila i ja i Ljusa smo bukvalno “utonule” u knjige. Tetka je imala sabrana dela “Svetske istorije” i Veliku sovjetsku enciklopediju. To je u to vreme bila velika retkost.

Citajuci nismo ni primetile kako je dan proleteo. Brzo smo se obukle i otisle na autobusku stanicu na kraju sela. Smrkavalo se. Zakasnile smo na autobus; cekati sledeci – bilo je hladno, a ici peske – hladno i veoma daleko, vise od 12km. Moguce je bilo ici pored jezera, koje je sluzilo kao rezervoar za skupljanje vode, i time skratiti put za trecinu. Ne secam se koja je od nas dve to predlozila, ali smo skrenule na stazu koja vodi do njega. Primetila sam da niko tog dana nije prosao stazom – stope su bile zatrpane snegom. Ljusa me je umirivala: kazu da se staza vidi i pored jezera.

Ali kada smo dosle blize, zaprepastile smo se: bio je led, sa tamnim pukotinama, zloslutno blistajuci pod Rozdestvenim nebom, bez ikakvih otisaka stopa. Stajale smo cuteci, i ne znajuci sta da radimo. Autobus je otisao, peske je – i daleko i hladno, preko leda – strasno, moze se upasti u nesmrznuto mesto na jezeru.

O cemu je Ljusa razmisljala – ja ne znam. A ja sam stajala i prisiljavala se da se setim neke molitve, koju me je ucila baka. Nicega nisam mogla da se setim sem: “Nikolaje Ugodnice – spasi i sacuvaj nas”. Ponavljala sam i ponavljala te spasonosne reci. Tada je vec bilo sasvim mracno.

I odjednom, na 20-30m od nas ugledale smo na ledu muskarca u poodmaklim godinama, u staromodnom kratkom kaputu, sa stapom. On nam je mahao: sto stojite, treba da ste na drugoj obali. Idite! I mi smo posle za njim drhteci od straha i zime, drzeci se jedna za drugu. Nas putovodja je isao napred, ne dozvoljavajuci da mu se priblizimo, razdvajajuci nas u stranu, govoreci da cemo propasti kroz led ako budemo isle skupa. Tako smo i isle, drscuci kao jasikovi listovi, preskacuci preko pukotina. A putovodja nas je vodio samo njemu poznatim putem, po mrklom mraku, zaobilazeci nesmrznuta mesta. Sirina jezera je na tom mestu veca od 2km!

Kada je do obale ostalo 50m, mi smo pocele da trcimo, prestignuvsi naseg putovodju. Skocivsi na obalu, ja sam se zaustavila, da zablagodarim tome ko nas je spasao od sigurne opsanosti. Ali…nije ga bilo ni na ledu, ni na obali. Zanemele smo od straha. Postojavsi jos neko vreme, pocele smo da trcimo u selo. Cutke smo se razisle svojim kucama. Kada su nas sledeceg dana pitali, kako smo dosle kuci, Ljusa i ja smo bez dogovora odgovarale – autobusom. Ni kuci, ni prijateljima nismo rekle ni reci o tome sta se desilo. Setivsi se toga posle otprilike 40 godina, ja ne sumnjam, da nas je spasao Sveti Nikolaj Cudotvorac. Hvala mu za spasenje nasih dusa”.

Sveti Nikola je posetio svoj hram

U prolece 1976-e godine monahinja Olimpijada (sada pokojna) je ispricala da su se na drugi dan posle praznika Svetog Nikolaja Cudotvorca, na praznicnoj Bozanstvenoj Liturgiji u Sveto-Nikolajevskom hramu u gradu Kursku, nekoliko parohijana koji su se tu molili, udostojili da vide nesto sasvim neobicno.

U oltaru su sluzila dva svestenika, protojerej Anatolij Filin i Lav Lebedev (takodje sada pokojni – on je umro kao svestenik Ruske Pravoslavne Zagranicne Crkve). Posle Sluzbe jednog od njih su upitali:

-         A gde je treci svestenik koji je sasluzivao s vama?

-         Koji? Nije bilo nikog drugog sem nas dvojice!

Source: http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/novacudasvnikolaja.html

Leave a Replay

Make sure you enter the(*)required information where indicate.HTML code is not allowed